Kada sam se iskrcao pre četrdeset i osam godina u Kasl Gardenu, imao sam u džepu svega pet centi. I da sam umesto pet centi doneo pet stotina dolara, moja sudbina u novoj, meni potpuno nepoznatoj zemlji, ne bi bila ništa drukčija. Mladi doseljenik, kao što sam tada bio ja i ne počinje ništa dok ne potroši sav novac koji je poneo sobom. Ja sam doneo pet centi i odmah sam ih potrošio na jedan komad pite od šljiva, što je u stvari bila nazovi pita. U njoj je bilo manje šljiva, a više koštica! A da sam doneo i pet stotina dolara, trebalo bi mi samo malo više vremena da ih utrošim, verovatno na slične stvari, a borba za opstanak koja me je očekivala ostala bi ista.
Za mladog doseljenika i nije nesreća da se ovde iskrca bez prebijene pare u džepu; za mladog čoveka uopšte nije nesreća biti bez novaca, ako se odlučio da sam sebi krči put samostalnom životu, pod uslovom da u sebi ima dovoljno snage da savlada sve teškoće sa kojima će se sukobiti.
- Mihajlo Pupin
ova prica me podseca na to kako je imao hrabrosti nas tada mladi naucnik da iskoraci i to sto se opustio jer mu je bilo svejedno da li ima 5 ili 5oo $, imao je san,sledio je svoj san i nije mu bilo bitno sta tada ima,ynao je sta hoce,neynam da li sam dobro shvatila, tekst je odlican ponovit cu,Hvala ti .